Slavljenje slava, bozica i uskrsa… Pre nego sto ove godine odlucite da slavite slave i ostale bezbozne obicaje, procitajte text… odakle potice, kome se klanjate, kome sluzite i naravno NAJBITNIJE – ZASTO JE TO SVE NASUPROT BIBLIJI I ISUSU HRISTU? I NEMA NIKAKVOG DODIRA SA SLAVLJENJEM PRAVOG ISTINITOG I VECNOG GOSPODA BOGA ISUS HRISTA, NEGO SLAVLJENJE VASIH LAZNIH BOGOVA.
„Ja sam Gospod Bog tvoj… nemoj imati drugih bogova ispred mene… Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi.“
Slava je godišnja proslava, specifična za svaku porodicu, tokom koje okupljaju najbliže ljude kako bi na svoj praznik proslavili svog sveca zaštitnika. Iako je to događaj koji je usko povezan sa crkvom, njegovi korijeni sežu još dublje, od paganskih običaja koji će biti „hristijanizovani“ tek kasnije u 9. vijeku.
Otprilike u to vrijeme, ovim prostorima duhovno je visoko dominirao stari slovenski kult predaka. Nije onda ni čudo da bi običaj koji slavi upravo ovakav odnos sa precima i mitskim likovima bio široko prihvaćen i od kojeg se teško odustaje. Pošto su svoje paganske patrone jednostavno zamijenili pravoslavnim ekvivalentima, dvanaest vjekova kasnije slavska tradicija je i dalje velika kulturna prisutnost u životima mnogih Balkanaca.
Međutim, ne praznuju samo privatna lica i porodice. Čak i gradovi, mjesta i sela obilježavaju dane svojih svetaca zaštitnika, kao i kompanije, institucije, škole i zajednice u cjelini. Slave su protkane raznim običajima i ujedno su i velike gozbe gdje se obilno jede i pije, što ih čini posebno privlačnim mnogima, čak i ako su ateisti.
Krsno ime, sveti, je prastari narodni običaj proslave domaćeg zaštitnika i davaoca kod paganskog čovjeka. Među Slovenima, najbolje se održala kod Srba. Srbi su slavu kontinuirano i najduže zadržali. Tragove ovog običaja imaju ili su doskora imali svi Sloveni, pa i Indoevropljani: Tračani, stari Grci, Dačani, (sa ostacima u Maloj Vlaškoj), Iliri …..
Poznato je, da je i prije postanka hrišćanske vjere kod svih naroda, čija nam je istorija poznata, bio običaj, koji je nastao, kako nastaju običaji, da pojedine porodice slave, kao svog domaćeg zaštitnika, kao svog patrona, jedno biće, koje su one smatrale uzvišenijim od ljudskih stvorova. Znao se dan u godini, kada se slavio taj patron. Prinosile su mu se žrtve, kao što su Bogu tvorcu prinosili i prvi ljudi. Palile su se vatre u slavu tog patrona. Zaklala bi se po koja životinja, obično blaga i mirna ovca, pa bi se izgorjela u slavu kućnog patrona.
Rimljani, prije i poslije Hrista, imali su svoj deos lares. Dei lares su bili kod njih kao što je kod Srba krsno ime. Kada se tamjan pronašao, Rimljani su o toj slavi kadili i svoju kuću tamjanom, taman kako i Srbi danas rade, kada o krsnoj slavi dolazi sveštenik u kuću. Rimljani su se tom svom bogu – onda nije bilo svetaca u današnjem smislu – molili, da im dade dobra, koja su željeli, a da im odstrani zla, kojih su se bojali. Stari Rimljani, na dan svoga patrona, palili su svijetnjake u slavu svoga boga-pokrovitelja. To rade i Srbi sa krsnom svijećom. Svi domaći i pozvani gosti kod Rimljana jeli su od zajedničkog, po njihovom vjerovanju i običaju blagoslovljenog hljeba. To isto rade i Srbi.
Utvrđeno je istorijom da su svi narodi slavili od pamtivijeka svog patrona, svoga zaštitnika. Kada su nastala hrišćanska vremena i kada su mnogi narodi prigrlili hrišćansku vjeru, vjekovima osveštani običaj proslave patrona nije se mogao tako lako zaboraviti. Porodice koje su slavile po kojeg staroga boga, kao svog patrona, i smatrajući tu slavu nekom dužnošću, kada su prigrlile hrišćansku vjeru, nisu mogle među bogovima birati novog patrona. Nova hrišćanska vjera je priznavala samo jednog Boga, koji je tvorac i zaštitnik svega i svakoga.
Toga jedinog Boga nisu mogle porodice prigrliti kao svoga patrona, jer takva slava ne bi bila ni najmanje odgovarala slavi iz paganskih vremena. Hrišćanstvo Srednjeg vijeka donijelo je svojim vjernicima i mnogo svetaca koje se navodno posle smrti nalaze uz Boga. Tako je kod pradjedova, kada su primili hrišćansku vjeru, izabor jednog hrišćanskog sveca za zaštitnika, umjesto starog paganskog boga, za pokrovitelja porodice bio prilično prirodan? Hrišćanski svetac je bio za to najzgodniji, već i po samom duševnom osjećanju. Nova hrišćanska porodica, primajući jednoga sveca za svog zaštitnika, bila je uvjerena, da će tim imati dvostruke koristi. Svetac je uvijek uz Boga, pa će on lakše prinositi Bogu molitve svojih zaštićenih porodica.
Jedna od glavnih odlika srpskog Pravoslavlja jeste krsna slava. Pre primanja hrišćanstva Srbi su bili mnogobožački narod. Pored vrhovnog boga Peruna, koga su svi poštovali, svaki dom je imao i svoje domaće božanstvo. Po prirodi sentimentalni i vezani za domaće navike i običaje, u susretu sa hrišćanstvom, Srbi su se najteže odricali tih domaćih božanstava. Mudri i praktični Nemanjin sin, Sveti Sava, mnogobožačke kumire i idole, zamenio je velikim svetiteljima Crkve Hristove, koji postadoše zaštitnici i pomoćnici srpskih domova, crkava i manastira, porodica i plemena, sela i gradova, pa i čitavih pokrajina i oblasti. Tako je nastala krsna slava.
Očito, slava je kompromis koji je nastao između “hrišćanstva” i slovenskog paganstva. Međutim, Božja Riječ je bila grubo kršena prilikom takvog sinkretizma.
Osnova BIBLIJSKOG Hrišćanstva je da postoji samo jedan Bog koji zabranjuje idolopokloničke vjerske prakse: „Ja sam Gospod Bog tvoj… nemoj imati drugih bogova ispred mene… Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi.“ (Izlazak 20:3-5; ref. 5. Mojsijeva 4:15-19.)
Nametanje hrišćanstva i jednoga Boga Srbima koji su dotle imali Peruna, Dažboga, Svetovida, Triglava, Velesa, Svaroga itd., crkva je ostvarivala putem kompromisa tako što su slovenski bogovi zamijenjeni svetitelјima iz hrišćanskog svijeta, a sve u cilju da bi se u narodu primilo hrišćanstvo. Tipičan primjer je Vidovdan u crkvenom kalendaru koji je u stvari paganski praznik, te upadljive sličnosti Peruna i sv. Ilije, zatim Badnjak i cijela priča vezana za badnjak koja je opet slovenski paganizam vezan za obožavanje „svetog drveta“ hrasta i sl.
Prvi srpski arhiepiskop Sava (1174-1235) poverio je sveštenstvu da nasilno i uzaludno ne progone stara narodna verovanja i običaje, nego da im dadu hrišćansko obeležje. Slično su postupile i druge crkve i jednobožačke religije. Unošenjem hrišćanskih i drugih jednobožačkih elemenata u mnogobožačka verovanja i običaje, zatim prilagođavanjem nekolikih srodnih običaja u jedan ili rastavlјanjem jednoga u nekoliko srodnih, nastale su znatnije razlike u proslavlјanju predhrišćanskih običaja, pa i krsnog imena. Kada se ti relativno noviji elementi izuzmu iz današnjeg proslavlјanja krsnog imena kod Srba i u njih unesu izdvojeni, očuvani u božićnim, zavetnim i drugim običajima, onda se dolazi do krsnog imena i njegove uloge u verskom životu starih Srba, a zatim i kod slovenskih i drugih indoevropskih naroda. Analogije potvrđuju starinu tog zajedničkog običaja još iz indoevropske zajednice.
U narodnim molitvama o krsnom imenu redovno se pozivaju Bog i sveci, kao zaštitnici doma, njegove čelјadi, i imovine, da podrže i unaprede, a u nevolјama da pomognu. To je sekundarna pojava u proslavlјanju krsnog imena, nastala pod uticajem hrišćanstva, a primarni oblik proslave bio je vezan za kult sunca, koje se zamišlјalo kao božanstvo dobra i darodavca obilne letine, od koje je znatno zavisio život lјudi.
To božanstvo se personifikovalo i prikazivalo u obliku antropoidnog krsta, koji se redovno postavlјa prema istoku, sunčevu rađanju, u obredu opšte narodne molitve, a u obredu domaće predstavlјen je na obrednom hlebu krsniku koji se postavlјa na istočnoj strani stola. Otuda se u narodu istočna strana naziva i krsna: „Obišao krsno i zapadno.“ O krsnom imenu sveća, kao ekvivalenat sunca, pali se na istočnoj strani,.
Stara srpska crkva prihvatila je krsno ime kao spomen sveca zaštitnika doma i kao spomen predaka, pa je u tom smislu sastavila najstariju molitvu za blagosilјanje krsnoga kolača i kolјiva. Zahvaljujući tom potezu srpske crkve, običaj i obredi o krsnom imenu su opstali i najbolje su ih održali Srbi.
KOLJIVO SE POVEZUJE SA KULTOM MRTVIH. NARAVNO KAD SU I ‘sveci’ vasi SVI MRTVI.
Zapaljena sveća o krsnom imenu je supstitucija ognja iz predhrišćanskog vremena. Ognju su se prinosile krvne i beskrvne žrtve: krsna sveća gori u posudi s raznim vrstama žita i variva, sada na krsnom hlebu; ona se pali na rogu vola i na posudi s vinom. Sve to pokazuje prividno žrtvovanje žita, variva, vola i vina domaćem božanstvu i zaštitniku. Ponegde se i sada žito (zrna) žrtvuje o krsnom imenu bacanjem uvis. Njega je zamenio kolač krsnik, a kolјivo je zavela crkva kao izlišni i suvišni elemenat pored kolača. Obredni kolač (krsnik) okreće se naoposuno (po suncu), od leve (negativne) strane prema desnoj (pozitivnoj), radi domaćeg napretka, podiže se uvis (dizanje u slavu), da se usevi podižu prema suncu i zru; on se redovno lomi: „Kolač lomiti, Boga moliti“ – (ne seče se)
Svi okrugli obredni hlebovi (kolači) koji se spremaju i drugih dana preko godine, ili u obliku kotura (sa šuplјom sredinom), pa i oni koji se spremaju za proslavu krsnog imena, simbolišu sunce.
Kolač u obredu krsnog imena sprema se u obliku krsta ili ima naleplјen krst od testa preko gornje površine. Krst je figura božanstva u lјudskom obliku s raširenim rukama, ali je na okrugloj površini dobio krake jednake dužine, postao ravnokrak; antropoidni krst (s donjim najdužim krakom i gornjim najkraćim) je idol iz mnogoboštva, koji je dobio hrišćansko obeležje: časnog krsta – u današnjoj proslavi krsnog imena.
bogovi najviše vole krvne žrtve. Nema naroda koji ih nije prinosio bogovima, pa su to činili i naši daleki preci. One su bile česte, skupe i teške, jer su se prinosile i lјudske kao najdraže božanstvima. Crkva je krvnu žrtvu zamenila upotrebom vina (punja) u obredima. Sada se o krsnom imenu sprema krvna žrtva – životinja – i beskrvna – vino.
Upotreba vina u obredu i u gozbi (časti) krsnoga imena ne pripada kultu mrtvih nego magiji, kojom se dočarava izobilje u domaćem napretku: „Kolač se prelivao vinom, a dom mirom, životom, zdravljem i svakim dobrom!“ U narodnim molitvama o krsnom imenu želi se: „Da se bačve prelivaju vinom, kuće čeljadima, tor ovcama i govedima, njive klasjem,“ itd.,
Zato se domaćin trudi da o svom krsnom imenu izazove veselo raspoloženje gostiju jelom i pićem, jer se po njihovom raspoloženju ogleda i raspoloženje domaćeg zaštitnika, od kojega se očekuju pomoć, zaštita i darovi.
Ustajanje, dizanje i napijanje u proslavi krsnog imena su najsvečaniji činovi. Ustajanjem se izražava poštovanje prvobitno suncu, jer su svi učesnici okrenuti istoku, a to se obavlja, osim izuzetaka u naročitim prilikama (npr. pod Turcima), pre podne, dok napreduje dan. Sunce se zamenilo antropoidnim idolom, krstom, sada hrišćanskim svecem. Naoposuno (po suncu) okretanje krsnog kolača pokazuje da krsno ime pripada kultu sunca.
Šta Bog misli o slavljenju slava, Bozica, Uskrsa,svih ostalih satanskih praznika.
„Ne klanjaj se njihovim bogovima niti im služi. Ne pravi ništa što oni prave, nego ih sruši i obori njihove obredne stubove. Služite Gospodu, svom Bogu… Ne sklapaj savez s njima ni s njihovim bogovima… Ako bi služio njihovim bogovima, to bi ti bila zamka.“ (2. Mojsijeva 23:24-25, 32-33)
„Čuvaj se da se ne povedeš za njima i da ne padneš u zamku pošto budu istrijebljeni pred tobom, i da ne počneš da se raspituješ o njihovim bogovima, govoreći: ‘Kako su ti narodi služili svojim bogovima tako ću činiti i ja.’ Ne čini tako Gospodu, svom Bogu, jer sve što je Gospodu odvratno i što on mrzi oni čine svojim bogovima…“ (Ponovljeni Zakon 12:30-31)
„Izraelovi sinovi su zgriješili Gospodu, svom Bogu… Bojali su se drugih bogova i živjeli su po običajima naroda koje je Gospod otjerao pred Izraelovim sinovima i po običajima koje su uveli kraljevi Izraela. Izraelovi sinovi činili su ono što nije ispravno u očima Gospoda, njihovog Boga, i gradili su sebi obredne uzvišice po svim svojim gradovima, od stražarskih kula do utvrđenih gradova. Podizali su sebi obredne stubove i obredna debla na svakom visokom brdu i pod svakim zelenim drvetom. I po svim obrednim uzvišicama prinosili su kâd, baš kao narodi koje je Gospod otjerao pred njima, i činili su zla djela da bi vrijeđali Gospoda. Oni su služili odvratnim idolima iako im je Gospod govorio da to ne čine.
Gospod je upozoravao Izrael i Judu preko svih svojih proroka i preko svih svojih vidjelaca: ‘Vratite se sa svojih zlih puteva i držite moja uputstva i moje odredbe, prema svemu zakonu koji sam dao vašim praočevima i koji sam vam prenio preko svojih slugu, proroka.’ Ali oni nisu poslušali, nego su ostali nepokorni kao što su bili nepokorni i njihovi praočevi koji nisu vjerovali u Gospoda svog Boga. Odbacili su njegove propise i savez koji je sklopio s njihovim praočevima i njegova svjedočanstva kojima je svjedočio protiv njih. Išli su za ništavnim idolima, pa su i sami postali ništavni oponašajući narode koji su bili oko njih, premda ih je Gospod podučio da ne budu poput njih. Ostavili su sva uputstva Gospoda, svog Boga, i načinili su sebi livene kipove, dva teleta i obredno deblo, pa su se klanjali svoj nebeskoj vojsci i služili Balu. Spaljivali su svoje sinove i svoje kćeri u vatri, gatali su i vračali, i prodali su se da čine ono što je zlo u Gospodnjim očima, da bi ga vrijeđali…
Zato je Gospod odbacio sav Izraelov rod…
Služili su i Gospoda, ali su se klanjali i svojim bogovima prema običajima naroda odakle su bili prognani. Sve do današnjeg dana oni se drže starih običaja. Ne služe Gospoda i ne postupaju prema njegovim odredbama i njegovim propisima, niti prema zakonu i nauku koji je Gospod dao sinovima Jakova, koga je nazvao Izrael, kada je Gospod sklopio savez s njima i podučio ih: ‘Ne smijete služiti drugim bogovima, klanjati im se, niti im prinositi žrtve… Ne zaboravite savez koji sam sklopio s vama. Ne plašite se drugih bogova… Ali oni nisu poslušali, nego su se držali starih običaja. Tako su ti narodi služili Gospoda, ali su služili i svojim rezbarenim likovima. Njihovi sinovi i njihovi unuci sve do današnjeg dana čine sve kako su činili i njihovi praočevi.“ (2. Kraljevima 17:7-17; 33-35,38; 40-41)
„Ne budite u istom jarmu s nevjernicima. Jer šta imaju zajedničko pravednost i bezakonje? Ili šta imaju zajedničko svjetlost i tama? Nadalje, u čemu se slažu Hristos i Belijal? Ili šta je zajedničko pobožnom i nepobožnom? I kako se hram Božji slaže s idolima? Jer vi ste hram živog Boga… ‘Zato izađite između njih i odvojte se,’ govori Gospod, ‘i ne dotičite se nečistote i ja ću vas primiti.’ ‘I biću vam otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri,’ govori Gospod Svemoćni.“ (2. Korinćanima 6:14-18)
„Zar ne znate da nepravednici neće naslijediti Božje kraljevstvo? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškarci koji se upuštaju u neprirodne odnose, ni muškarci koji liježu s muškarcima, ni lopovi, ni pohlepni, ni pijanice, ni psovači [ružitelji], ni otimači neće naslijediti Božje kraljevstvo.“ (1. Korinćanima 6:9-10)
„Srećni su oni koji tvore uputstva Njegova, da bi imali pravo na drvo života, i da uđu na kapije u grad. Napolju ostaju psi, vračari, bludnici, ubice, idolopoklonici i svako ko voli laž i njome se služi.“ (Otkrivenje 22:14-15)
Kratak teološki osvrt
Očigledno se istiniti Bog uopšte ne slaže sa idejom da se lokalna i paganska božanstva, bez obzira kako se percipiraju, mogu „hristijanizovati“ ili, uz određene modifikacije, pretvoriti u patrone i zaštitnike njihovih poštovalaca. Pored gornjih vrlo jasnih Biblijskih referenci kojima nije potreban komentar, navešćemo još nekoliko ključnih razloga.
(1) Sveto Pismo uči da zagrobni život ne postoji. Ljudi umiru prvom smrću i „spavaju“ do uskrsenja, bilo na život ili na konačni sud, koji je druga smrt – uništenje ili anihilacija za vječnost. Smrt je suprotnost životu. (Vidi: Jov 14:12; 34:14,15; Propovjednik 9:5,6,10; 12:7; Psalam 146:4; Ezekijel 18:4,20; Danilo 12:2; Djela 13:36; 1. Solunjanima 4:13-18; Jevrejima 11:39,40; Otkrivenje 20:6,9,10,13-15; Malahija 4:1.)
(2) Usvajanjem paganskih ideja o zagrobnom „raju“ i „paklu“ i mogućnostima kontakta mrtvih sa živima na zemlji, otpalo hrišćanstvo je otvorilo put za „hristijanizaciju“ kulta mrtvih predaka i svetaca, navodnih posrednika sa živima. Ako mrtvi ne mogu posredovati za žive, kako onda funkcionišu čuda koja nisu od Boga? Odgovor na ovo pitanje nalazimo kroz primjer opisan u 1. Samuelovoj 28. glava, kada je vračara, na zahtjev otpalog i očajnog kralja Saula, prizvala umrlog proroka „Samuela“. Ta prikaza je očito bio demon koji je oponašao mrtvog proroka (vidi takođe 1. Kraljevima 22:20-22 i Otkrivenje 16:13,14). Dakle, paganska ili okultna služba, u suprotnosti sa Božjim izričitim uputima, odvaja čovjeka od Boga i zapravo je okidač za prizivanje i uplitanje demona u živote onih koji se upuštaju u takve prakse ili drže tradicije zasnovane na paganskim vjerovanjima.
(3) „Ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu. A ja ne želim da vi imate išta zajedničko s demonima.“ (1. Korinćanima 10:20)
