SATANOSLAVLJE-PRAVOSLAVLJE
Pojam „pravoslavlje“ ima sinonime u ortodoksiji i pravoverju. Pravoslavlje je jedno od grana nominalnog hrišćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva – Vizantiji gdje i ostaje kao zvanična religija do propasti Vizantijskog carstva. Ono je specifičan oblik hrišćanstva nastao u okrilju vizantinske (vaseljenske) crkve čiju doktrinu nasleđuje grčka crkva. Osnovna učenja su koncipirana kroz nauk Pravoslavne crkve koji se zasniva na Simbolu vjere koji je usvojen na vaseljenskim saborima u prvim vjekovima državnog hrišćanstva i bili su obavezujući za cijelu hrišćansku Crkvu. Pravoslavna crkva priznaje samo prvih sedam sabora. U Pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni (sakramenata): (1) Sveta tajna krštenja; 2) Sveta tajna miropomazanja; (3) Sveta tajna pokajanja; (4) Sveta tajna pričešća; (5) Sveta tajna braka; (6) Sveta tajna jeleosvećenja (pomazanja bolesnika); (7) Sveta tajna sveštenstva. Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik (jerej) i episkop. Pravoslavlje takođe odlikuje monaštvo i podvižništvo. Post i molitva smatraju se neophodnim za spasenje. Molitve se uznose Bogu, a Presvetoj Bogorodici i svecima se moli kao ugodnicima pred Bogom, da se zauzmu za ljude pred Bogom. U pravoslavlju hramovi su mjesta gdje se vrši Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima. Pripadnici pravoslavne vjere su obično veoma ponosni na svoju vjeru i uglavnom je povezuju sa nacionalnom pripadnošću i lokalnim običajima (slavama, tradicijama i sl.). Međutim, ako uzmemo Sveto Pismo kao standard za provjeru svake religije, naša slika o „pravoverju“ može se iz korijena promijeniti. Napravićemo kratak pregled razloga koji diskvalifikuju pravoslavlje (isto kao i katolicizam) kao baštinike pravog hrišćanstva. Razlog br. 1 – Porijeklo hrišćanstva vs porijeklo crkve Biti hrišćanin jednostavno znači biti sledbenik Isusa Hrista ali ne na kultistički način. Hrišćanin se postaje obraćenjem i pokajanjem, te prihvatanjem istinske vjere u poslušnosti Bogu i Hristu. Srž pravog hrišćanstva predstavlja nepokolebljiva i određena vjera zasnovana na Svetom Pismu,drzeci se deset Bozijih zapovesti, sluzeci Gospodu Isusu Hristu. Bez ikakvih mantranja, prekrstavanja, raznihih molitvi, obicaja, slavljenja svega i svacega…. Pravi hrišćanin se zato čuva od svih oblika pseudo religioznosti. I Katolička i pravoslavna crkva sebe vide kao jedinu istinsku crkvu. Međutim, ustanova crkve seže tek do 4. vijeka i cara Konstantina (bez obzira na sumnjive katoličke i pravoslavne istorijske tvrdnje). I gotovo sve doktrine crkve datiraju daleko nakon 1. vijeka, uglavnom počevši od 4. vijeka pa kroz srednji vijek. Za ove doktrine zaslužni su tzv. Crkveni oci. Nema nikoga u istoriji hrišćanstva na koga su primjenljivije opomene apostola na jeresi od tzv. crkvenih otaca. Crkva je, kao što i sama priznaje, vjekovima rasla i razvijala se na mnoštvu tradicija i ideja primanih kroz sve te vjekove od crkvenih otaca i njihovih alegorijskih tumačenja Svetog Pisma, pa čak i na vjerovanjima prihvaćenim iz paganstva. Koncepti iz svih tih različitih izvora bili su miješani i razvijani na crkvenim saborima, da bi konačno postali dogme. Paganska filozofija je takođe imala veliki uticaj na rane crkvene pisce i teologe. Ukratko ćemo navesti istorijski slijed nekih važnih tačaka otpada: Kroz mračni srednji vijek uvedene su i brojne druge paganske prakse i antibiblijska vjerovanja. Drugu značajnu liniju otpada prilikom formiranja institucije crkve čini spajanje crkve i države koje datira takođe iz Rimske imperije od promjene politike cara Konstantina. Crkvene vođe su vrlo brzo zauzeli položaje vlasti i moći nalik onima paganskih vladara-sveštenika, sa svim pratećim zloupotrebama. Potpuno je izvjesno da bi svaki rani PRAVI Hrišćanin odmah identifikovao pravoslavlje i katolicizam kao PAGANSTVO. Razlog br. 2 – Prava Biblijski utemeljena vjera vs paganske misterije Posle Potopa pobunjenik protiv Boga Nimrod i njegova jednako problematična porodica razvili su satanistički sistem religijske i političke uprave obavijen velom misterija koji se nakon raseljavanja baštinio među svim paganskim narodima. Najveći dio te ideologije ugrađen je u vjerske i političke strukture širom svijeta, sa modifikacijama i promjenama forme ili imena tokom istorije. Sve to je apsorbovala tzv. Hrišćanska crkva u vjekovima otpada, a glavni centri za razvijanje i širenje jeresi bili su u Aleksandriji i Rimu. U Bibliji Vavilon je uvijek predstavljao velikog protivnika Božjoj izvornoj religiji, a posle nestanka doslovnog Vavilona, duhovni Vavilon nastavlja isto destruktivno djelo i to će, prema knjizi Otkrivenja, činiti sve do Drugog Hristovog dolaska. Ovo je dobro znati za slučaj da se neko kao argument za „pravovjernost“ svoje crkve poziva na istorijski kontinuitet. Biblijska proročanstva upravo ukazuju da istinski Božji narod nema ništa zajedničko sa duhovnim Vavilonom, odakle se ljudi pozivaju da izađu kako ne bi propali zajedno sa njim. Razlog br. 3 – Obožavanje Majke i djeteta Jedno od glavnih nasleđa iz Vavilona je obožavanje „Majke Božje“ i njenog „boga sina“. To je jedan od najizrazitijih primjera koji pokazuje kako vavilonska mnogobožačka religija traje do našeg vremena, pošto je crkva uvela poštovanje Marije po ugledu na drevno obožavanje boginje Majke. Marija je ni kriva ni dužna tako postala nova „Kraljica nebeska“. Brojni „kulturno-istorijski“ artefakti prikazuju boginju Majku, Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukama. Ovaj kult se može pratiti kod svih starih naroda. Neobraćeni pagani koji su se masovno počeli priključivati otpaloj crkvi nisu imali namjeru da se odriču svojih tradicija, a „najbolji način“ da se privole „hrišćanstvu“ bio je sinkretizam i kompromis putem „hristijanizacije paganstva“ ili bolje rečeno paganizacije hrišćanstva. Crkvene vođe su to vidjele kao „dobru politiku“ za širenje uticaja i moći. Slijedeći vavilonski model, Marija je postala „bezgrešna djevica“ i „bogorodica“ koju treba obožavati i moliti joj se, a Isus je praktično zamijenjen sa Tamuzom, „bogom sinom“. Razlog br. 4 – Svetkovanje paganskog „dana sunca“ vs svetkovanje Božje subote Pravi vjernici i sledbenici Isusa Hrista držali su 7. dan subotu prema 4. Uputu iz Dekaloga, zasnovanom na činjenici da je Bog stvarao šest dana i sedmog se odmorio i uspostavio Dan odmora (vidi Postanje 1. i 2. glava). Ali Sotona je uspostavio lažni sistem. Dan boga sunca (nedjelja) postao je dan odmora umjesto Božjeg svetog 7. dana subote. Takođe možemo ukazati na cara Konstantina kao velikog doprinosioca obožavanju Dana Sunca. Kao rezultat velikog obožavanja Sunca (lat. Sol Invictus), Konstantin je proglasio prvi nedjeljni zakon 7. marta 321. Konstantinov zakon je u narednom periodu zapisan i ovjekovječen u Justinijanovom zborniku (kasnije poznat