IDOLOPOKLONSTVO JE OZBILJAN GREH!
Idolopoklonstvo je jedan od najopasnijih greha. Sveto Pismo na mnogo mjesta kaže da će konačna sudbina svih idolopoklonika biti u ognjenom jezeru.
Samo Novi Zavet spominje idole i idolopoklonstvo mnogo puta. Svaki put u negativnom kontekstu.
Da idolopoklonici neće imati udela u kraljevstvu Božjem piše na više mjesta:
a) 1. Korinćanima 5,10 — “I to ja ne rekoh za kurvare ovoga svijeta, ili tvrdice, ili hajduke, ili idolopoklonike; jer biste morali izići iz svijeta.”
b) 1. Korinćanima 6,9 — “Ili ne znate da nepravednici neće naslijediti carstva Božijega? Ne varajte se: ni kurvari, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni adžuvani, ni muželožnici, Ni lupeži, ni lakomci, ni pijanice, ni kavgadžije, ni hajduci, carstva Božijega neće naslijediti.”
c) Galatima 5,20 — “Idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, pakosti, srdnje, prkosi, raspre, sablazni, jeresi, Zavisti, ubistva, pijanstva, žderanja, i ostala ovakova, za koja vam naprijed kazujem, kao što i kazah naprijed, da oni koji takova čine neće naslijediti carstva Božijega.”
d) Efescima 5,5 — “Jer ovo da znate da nijedan kurvar, ili nečist, ili tvrdica (koji je idolopoklonik), neće imati dijela u carstvu Hrista i Boga.”
e) Otkrivenje 21,8 —- “A strašljivima i nevjernima i poganima i krvnicima, i kurvarima, i vračarima, i idolopoklonicima, i svima lažama, njima je dijel u jezeru što gori ognjem i sumporom; koje je smrt druga.”
f) Otkrivenje 22,15 — “A napolju su psi i vračari i kurvari i krvnici i idolopoklonici i svaki koji ljubi i čini laž.”
Stoga nije neuobičajeno da nas Pavle poziva da bežimo od idolopoklonstva –
„Stoga ljubljena braćo, bežite od idolopoklonstva“ (1. Kor 10,14)
„Što ima hram Božji sa idolima?“ (2. Kor 6,16)
„Dječice čuvajte se idola“ (1. ivanova 5,21)
Za one koji nisu znali, riječ idol označava kip, a idolopoklonstvo štovanje, čašćenje ili klanjanje kipovima. Nažalost, ta pogubna praksa se praktikuje u mnogim svetskim religijama.
Iz svih tih razloga nepohodno je otkriti činjenicu koju mnogi katolici i pravoslavci ne znaju, u katoličkoj verziji Deset zapovesti (onoj iz katekizma) fali druga zapovest koja zabranjuje idolopoklonstvo, a ona glasi ovako:
“Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovesti.” (Izlazak 20,4-6)
U toj zapovesti Bog nas upozorava na to da se ne klanjamo idolima i obličjima, tj. kipovima i slikama. Stoga je potrebno upozoriti na činjenicu da se u katoličkoj crkvi i pravoslavnoj neretko iskazuje štovanje kipovima (idolopoklonstvo). Biblija naime kaže da se molimo samo Bogu i to u Isusovo ime. Nigdje ne piše da bi se trebali klanjati ili moliti Mariji i svecima, bilo izravno ili za zagovor.
Biblija nam govori da je između Boga i ljudi samo jedan posrednik (1. Timoteju 2,5) i zagovornik (1.Ivanova,1-2), on se zove Isus Hrist.
On kaže da jedino preko njega možemo doći do nebeskog Oca (Ivan 14,6), te nas ohrabruje da se molimo Ocu u Njegovo ime, obećavajući nam da će nas On uslišiti (Ivanu 14,13-14), ukoliko je ono za što se molimo po njegovoj volji (1. Ivanova 5,14-15). On je ujedno i jedini koji nam može dati spasenje (Djela apostolska 4,12) i vječni život (Ivan 3,16), te nas poziva da bez obzira na naše nevolje i probleme dođemo samo Njemu (Matej 11,28).
Bog naime nije nigde dao niti najmanju naznaku da želi da mu iskazujemo poštovanje na način da se klanjamo ispraznim kipovima (delima ljudskih ruku), zato jer je ‘Bog Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini (Ivan 4,24).
Da li vi mislite da Bog želi da mu iskazujemo poštovanje tako što se klanjamo i molimo stvorenjima, a ne Stvoritelju?
Sam Bog u svojoj nadahnutoj riječi daje nam upozorenje da ga ne slavimo na takav način:
“Pazite dobro! Onoga dana kada vam je Gospod, Bog vaš, govorio isred ognja na Sinaju, niste vidjeli nikakva lika, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi kakva klesana lika, kipa muškog ili ženskog obličja … ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš, jer ih Gospod, Bog tvoj, prepusti svima drugim narodima pod cijelim nebom.” (PnZ 4,15-16.19)
Bitno je napomenuti da su argumenti koji iznose neki katolici i pravoslavci iracionalni. Naime Iako Bog izričito zabranjuje klanjanje pred kipoviima, oni smatraju da klanjanje pred kipovima Bog ne zabranjuje.
Bog naime jasno kaže: “Ja, Godpod mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima” (Izaija 42,8 )
Iz čega je očito da Bog želi da častimo njega, a ne neme kipove ili pak osobe koje oni predstavljaju.
Osim toga neki katolici i pravoslavci pokušavaju opravdati pravljenje kipova (kao umjetničkih dela), ali Biblija definitivno zabranjuje klanjanje kipovima/slikama i čašćenje tih istih.
Iako će neki katolici i pravoslavci pokušati tvrditi da ne poštuju same kipove, već osobe koje ti isti kipovi/slike predstavljaju, taj argument također otpada zato jer se i u svim drugim religijama gdje se prakticira idolopoklonstvo, ne poštuju sami kipovi/slike (tj. drvo i kamenje), već osobe koje ti isti predstavljaju.
Osim toga Bog je zabranio idolopoklonstvo bez obzira na to koga predstavljaju ti kipovi/slike, pa čak i ako im je cilj predstavljanje Njega samoga. Bog se ne može dočarati kipom. Apostoli su svesni toga opetovano upozoravali rane hrišćane da se klone kipova i idolopoklonstva.
Apostoli su bili skromni propovednici radosne vijesti, kada se satnik Kornelije u Cezariji poklonio pred njim, Petar ga je podigao uz rieči da je i on samo čovjek, tj. da mu se ne klanja (Djela 10, 25-26). “A kad Petar šćaše da uđe, srete ga Kornilije, i padnuvši na noge njegove pokloni se. I Petar ga podiže govoreći: ustani, i ja sam čovjek.”
Međutim zbog čuda koje su činili ljudi su pomislili da su oni bogovi koji su sišli među njih i hteli im prinjeti žrtvu – „A kad to čuše apostoli Varnava i Pavle, razdriješe haljine svoje i skočiše među narod vičući i govoreći: ‘Ljudi, što to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo, da se od ovih ništavih stvari obratite k Bogu živome, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve, što je u njima.’“ (Djela 14,15)
Pavle je svestan toga da su mnogi hrićani pre obraćenja služili idolima (bili idolopoklonici), zbog toga, on ih uporno poziva na prestanak sa tom praksom. Zamislite tek da su ti isti hrišćani u svoju bogomolju (crkvu) stavili Pavlov kip, klanjali se pred njim i molili se pred kipom da ih on zagovara pored nebeskim Ocem. Pavle bi im zasigurno šokiran rekao da to ne čine, niti za njegovog života, niti posle njegove smrti.
Međutim, u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi se upravo to dogodilo, malo po malo kipovi pokojnika su se počeli izlagati po crkvama i ljudi se pred njima počeli klanjajati (prigibati svoja koljena), ne znajući što rade i nesvjesni toga da ih Bog poziva na to da prestanu sa tim. Sve do završetka ‘ikonoklastičkih borbi’ 787.g. postojale su u katolicizmu dve grupe ljudi. Jedni su se poput Pavla zalagali protiv poštovanja kipova, a drugi su bili za. Na kraju ovi drugi su pobedili, a katolička crkva je krenula na širok put idolopoklonstva koji vodi u propast. Bez obzira na odluke Crkvenih koncila Bog vas poziva na prestanak sa tom praksom. On, a ne Crkveni koncili jedini je koji definira što je to idolopoklonstvo i jedini je koji vam može opostiti grijehe.
Jedan od zanimljivijih argumenata u prilog poštovanju i čašćenju kipova kojeg katolici znaju sa vremena na vrijeme spomenuti jest jedan zanimljiv događaj u pustinji kada je Bog Mojsiju zapovjedio da načini medenu zmiju, međutim taj događaj u stvari govori protiv obožavanja i čašćenja kipova, a ne u prilog tome!
Drugi argument je da je Bog zapovedio da se naprave kipovi Heruvina (anđela) u glavnom jevrejskom hramu, međutim, kao i prethodni u biti svjedoči protiv obožavanja i čašćenja kipova, tj. osoba koje ti kipovi predstavljaju. Dokaz za to je susret apostola Jovana sa anđelom, prilikom kojeg se apostol poklonio pred anđelom na što ga anđeo upozorava riječima “Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)
Zapazite, anđeo ga nije pitao da li on njega časti, poštuje ili obožava klanjajući se pred njim, odnosno nije ulazio sa njim u teološku raspravu oko naravi samoga čina klanjaja (u što katolici i pravoslavci redovito ulaze), nego mu je jednostavno rekao da to ne radi i da je Bog onaj kome se treba klanjati.
Drugim riečima ako živ anđeo ne dozvoljava da se pred njim klanja (priklanja kolena) suludo bi bilo tvrditi da je u redu klanjati se pred anđelovim kipom.
Knjiga Mudrosti 13.poglavlje (Kumir=Idol)
Krivoboštvo
Ali nesretnici su oni – i u mrtve se predmete ufaju –
koji bogovima nazivaju djela ruku čovječjih:
zlato i srebro, umjetno obrađeno,
životinjske likove, bezvrijedni kamen
isklesan drevnom rukom.
Posiječe drvodjelja prikladno drvo,
brižljivo mu oguli koru i s divnim umijećem
načini predmet koristan za svagdašnju upotrebu.
A triješće što preostane
upotrijebi da spremi jelo kojim se siti.
Ostane mu komad koji nije ni za što,
drvo krivo i kvrgavo:
uzme ga i u dokolici marljivo izrezuje,
oblikuje ga umijećem nehotičnim,
dade mu lik čovječji;
ili izdjelja od njega kakvu bezvrijednu životinju,
crljenkom je oboji, crvenilom naliči,
premaže joj svaku pjegu.
Konačno joj načini prikladnu kućicu,
metne na zid i prikuje željeznim čavlom.
Pobrine se tako za nju da ne padne,
dobro znajući kako sebi sama pomoći ne može:
jer je lik kojem treba tuđe pomoći.
I poslije svega toga on se ne stidi
tu neživu stvar nagovarati
i njoj se moliti za imetak, za ženidbu i djecu,
i za zdravlje svoje zaziva nemoć,
za život preklinje smrt,
i utječe se za pomoć samoj nemoći,
za putovanje onomu
koji ne može ni nogom maknuti;
i za svoje dobitke i pothvate,
za uspjeh u svojem poslu,
on traži snage u onoga
komu su ruke najnemoćnije.
Drugi se opet spremi da zaplovi,
nakan da prebrodi bijesne valove,
i prizivlje u pomoć drvo
koje je slabije od drvene lađe što ga nosi.
Jer je nju izmislila težnja za dobitkom
i sagradila je mudrost graditeljska.
Ali njome upravlja tvoja providnost, Oče,
koji si dao i na moru put
i u valovima stazu pouzdanu:
pokazuješ tako da možeš iz svake pogibelji izbaviti,
da bi se nevješt smio ukrcati.
Jer ti nećeš da neplodna budu djela tvoje mudrosti,
zato ljudi povjeravaju svoj život i drvlju najneznatnijem
te prelaze splavom burne valove
i dolaze u luku spasa.
Pa i nekoć, kad su izgibali oholi divovi,
sklonila se nada ovog svijeta u splav
kojom je upravljala ruka tvoja
i svijetu ostavila sjeme za nova pokoljenja.
Blagoslovljeno je drvo po kojem pravda dolazi,
a prokleta krivobožačka rukotvorina
i onaj koji je načini;
on jer je napravi, a ona jer se,
iako prolazna, bogom nazva.
Tako Bogu su mrski
i bezbožnik i bezbožnost njegova,
izrađevina i izrađivač bit će jednako kažnjeni.
Zato će osuda pasti na kumire neznabožačke,
jer su postali gnusoba među stvorenjima Božjim
i sablazan ljudskim dušama
i zamka bezumničkim nogama.
Podrijetlo krivoboštva
Pronalazak kumirâ bio je početak bluda
i njihovo je otkriće izopačilo život.
Nije ih bilo u početku
niti će ih biti dovijeka.
Jer su došli na svijet po ispraznosti čovječjoj
i zato im je određen konac brz.
Neki otac, satrt prijevremenom žalošću,
načini lik svojeg djeteta koje je tako brzo ugrabljeno:
i dojučerašnjeg mrtvaca sad već kao boga štuje
i odredi svojim podanicima tajne obrede i žrtve.
U tijeku vremena ukorijeni se taj bezbožni običaj
i počeše ga kao zakon čuvati,
i po zapovijedi vladarâ
uvelo se štovanje likova.
A onih koje ljudi nisu mogli u osobi njihovoj štovati,
jer su predaleko od njih prebivali,
približavahu sebi njihovo daleko obličje,
načinivši od čašćenog kralja vidljiv lik
da mu nenazočnu revno laskaju kao da je nazočan.
A i častoljublje umjetnika
navodilo je na sve jače štovanje
i one koji kralja nisu poznali.
Jer umjetnik, koji se možda htio dodvoriti vladaru,
trudio se svim svojim umijećem
da obličje bude što ljepše,
te je svjetina, ponesena ljepotom djela,
počela pridavati božanske počasti
onomu koga je nedavno slavila kao čovjeka.
I to postade zamka životu:
robujući nesreći ili nasilju vladarskom,
ljudi su neizrecivo ime Božje prenijeli na kamenje i na drvlje.
Posljedice krivoboštva
I ne bijaše im dosta
što su zastranili u spoznaji Boga,
nego su, živeći u velikoj borbi zbog neznanja,
tako veliko zlo još mirom nazivali.
Jer, ili djecu žrtvuju ili vrše tajne obrede
ili priređuju bijesne gozbe s čudnim običajima.
Ne čuvaju više čistoće ni tijela ni ženidbe,
jedan drugoga ili iz zasjede ubijaju
ili jedan drugomu preljubom jade zadaju.
Svuda zbrka: krv, ubojstvo, krađa, prijevara,
pokvarenost, nevjernost, buna, kriva prisega,
uznemirivanje čestitih,
zaboravljanje dobročinstva, oskvrnjenje duša,
zločini protiv naravi,
nered u braku, preljub, nećudorednost.
Jer je krivoboštvo
početak, uzrok i kraj svakog zla.
Ili bjesne na svojim zabavama,
ili izriču lažna proroštva,
ili žive nepravedno,
ili bez oklijevanja krivo prisežu.
Jer se uzdaju u mrtve idole,
ne boje se da će okajavati lažne prisege.
Ali će ih za oboje stići kazna:
što su služeći idolima iskrivili pojam o Bogu
i što se krivo i podlo zaklinjahu
prezirući sve što je sveto.
Jer se prijestupima bezbožničkim uvijek osvećuje –
ne moć prizivanih idola,
nego pravda koja stiže grešnike.
