Poreklo lova- Strast prema ubijanju zivotinja.
Nimrod je prvi čovjek kojeg Biblija opisuje kao lovca (Postanje 10:9). Izgleda da samo ime Nimrod ima korjen u sledećem: Nim-rod; od „nir“ – leopard, i „rada“ ili „rad“ – potčiniti, ukrotiti. Rabini su ga kritikovali zbog ove aktivnosti koju su doveli u vezu sa opštom degeneracijom njegovog karaktera. Jerusalimski Targum kaže da je Nimrod bio „moćan u lovu i u grijehu pred Bogom.“ Sirijci ga zovu „ratoborni džin“. I Targum Jonatana ben Uziela kaže: „Od postanka svijeta niko nikada se nije našao kao Nimrod; moćan u lovu i u pobuni protiv Gospoda.“
Uz lov, Nimrodova „pobuna protiv Gospoda“ uključila je osnivanje grada Vavilona, u kojem je izgrađen Vavilonski toranj. Ti ljudi su vjerovali da posjeduju toliko tehnološke vještine da mogu da izgrade objekat koji će sezati „do neba.“ Ne bez osnova svakako, jer su najvjerovatnije naslijedili dobar dio pretpotopnog znanja i inteligencije. Egoizam i arogancija tog poduhvata odražavaju aroganciju koja navodi čovjeka da ubija Božja stvorenja kao razonodu ili kao demonstraciju njegovog junaštva.
****** Kult Nimroda, njegove majke-žene Semiramis i Tamuza, raširio se po celom starom svetu. Nimrod je kroz istoriju poznat pod imenima: Gilgameš (ep), Baal, Bel, Ninus, Ra, Mitra, Pan-Ku, Zevs, Jupiter, Višnu, Vodan, Odin, Marduk, Hermes, Luperkus, Kronus, Atlas, Dagon, itd.
Postojao je i drugi Biblijski lovac, Isav, koji je jeo životinje koje je ubijao.
Isav je blizanac koji je prodao svoje prvenaštvo svom bratu Jakovu, za činiju kaše.
Biblija ga opisuje kao čovjeka koji je provodio vrijeme tumarajući zemljom, u potrazi za životinjama radi ubijanja (Postanje 25:27), dok se Jakov, njegov brat, koji je postao patrijarh dvanaest plemena Izraela, opisuje kao poljoprivrednik koji je gajio usjeve da bi hranio svoju veliku porodicu.
„Dva poznata lovca u Bibliji, Nimrod i Isav, posmatraju se u pogrdnom svjetlu, kao pobunjenici protiv Boga i same antiteze duhu judaizma.“
Oni ljudi koji love su „preuzeli zanimanje zlog Isava, i krivi su za surovost u predavanju na smrt Božjih stvorenja bez razloga.“
Ali ova tako snažna osuda lova u jevrejskoj tradiciji nema paralelu među hrišćanima. U stvari, hrišćanstvo je podržalo surovost koja sebi daje oduška u lovu. U srednjem vijeku to su bili bogati plemići koji su imali vremena i sredstava da zadovolje svoju požudu za krvlju ubijanjem životinja u rekreativnoj potjeri. I zato što su crkve i njihov kler žudjeli za ekonomskom i vojnom podrškom ove privilegovane klase, oni su „blagosiljali“ taj pomor nevinih. Jasno, ovdje je riječ o hrišćanstvu po imenu, jer vrlo je teško ili nemoguće zamisliti Biblijskog hrišćanina kako „uživa“ u lovu.
Kada su ljudi formirali „lovačka društva“ da idu u šumu da ubijaju Božja stvorenja, sveštenici su bili upravo ti koji su to „ovjeravali“ tražeći Božji blagoslov za ove ubilačke aktivnosti. Oni su takođe služili predlovne službe u privatnim kapelama bogatih, tražeći od Boga milost da se ubije veliki broj Njegovih stvorenja. Takav srednjovjekovni „hrišćanski“ stav i dalje preovladava.
„Isav je bio lovac, jer je on bio grešnik, a u Svetom Pismu ne nalazimo da je ijedan sveti čovjek bio lovac.“
Rekreativno ubijanje ostaje prihvatljiva i časna aktivnost za hrišćane po imenu. Ovo je daleko od jevrejskog odnosa prema lovu : „Lice koje se upušta u ovaj sport nedostojno je imena Jevrejin.“
Još jedan aspekt Nimrodove lovačke vještine
(Postanje 10:8-12)
Silni lovac Nimrod je osnovao moćno carstvo… kao posljedicu ili rezultat njegove snage u lovu, tako da je lov najintimnije povezan sa osnivanjem carstva. Dakle, ako se izraz ‘silan lovac’ odnosi prvenstveno na lov u bukvalnom smislu, doslovnom značenju moramo dodati figurativno značenje ‘lovca ljudi’; Nimrod lovac postao je tiranin, moćan lovac ljudi. Ovaj životni kurs dao je priliku za poslovicu ‘kao Nimrod, moćan lovac protiv Gospoda’, koju je ovjekovječio ne zahvaljujući vještini lovljenja zvijeri, već preko uspješnog lova muškaraca u uspostavljanju imperijalne kraljevine putem tiranije i sile.
Patologija lova
Budućnost vrsta slovi kao visoko ugrožena. Jedan od visokorangiranih neprijatelja životinjskih vrsta i ravnoteže u prirodi je lov.
Lov, sam po sebi, je apsurdna aktivnost. Jer kako drugačije objasniti „potrebu“ za neopravdanim proganjanjem i ubijanjem divljih životinja, Božjih stvorenja, da bi ih lovac – „vitez“ izlagao kao trofej u kući, fotografisao se sa njihovim okrvavljenim i mrtvim tijelima ili se hvalisao svojim lovačkim „podvizima“. Da se tu ne radi o nikakvom sportu, govori činjenica o potpuno neravnopravnom nadmetanju naoružanog pojedinca ili grupe ljudi sa jadnim i preplašenim životinjama koje ne znaju ni šta ih je snašlo – upravo od onih koji bi trebali biti njihovi zaštitnici. Lovci proganjanje, ranjavanje i ubijanje životinja radi zadovoljenja svoje potrebe za „dokazivanjem“, „trofejima“, hvalisanjem ili čak patološkom strašću, iživljavanjem i nasiljem nazivaju lovom, čime žele ublažiti i prikriti činjenicu da je prosto riječ o surovom i nepotrebnom proganjanju i ubijanju životinja. Oni žele da lovom demonstriraju svoju nadmoć nad životinjama koje nemaju šanse da se odbrane i spasu svoje živote.
Pored uobičajenih potencijalnih opasnosti koje ova „aktivnost“ nosi, ona mijenja profil ličnosti (lovca) na negativan način, osobu koja sve manje cijeni i vrednuje život, pokazuje malo ili nimalo saosjećanja prema slabijima i nezaštićenima i koja, napokon, sama sebe zaglupljuje i lišava plemenitih vrlina.
